Naša služba u Hrvatskoj i na Balkanu.
Priča Oeystein.

Kako je sve počelo.
Bilo je to uoči Božića 1992. godine.
Svake večeri smo na našim TV ekranima gledali o strašnim ratnim zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Za mene je bilo nemoguće da samo mirno sjedim i gledam. Tihi glas iz moje nutrine pozvao me na akciju.
No, što sam mogao učiniti?

 U to vrijeme bio sam nastavnik u četvrtom razredu 'Furulunden' osnovne škole u Mandalu, Norveška. Razgovarao sam sa ravnateljem škole Ragnhild-om Kleven-om i predložio mu da mi kao škola preuzmemo inicijativu, te da pripremimo i pošaljemo jedan veliki kamion – tegljač sa hranom, odjećom i ostalim potrepštinama kako bismo pomogli prognanicima u ratnom području. Odgovor je bio "Da", i ne samo da se u akciju uključila naša škola, nego i čitav grad Mandal. Završna priredba prije Božića te godine bila je nešto posebno. Učenici i nastavnici mahanjem su pozdravljali mene i mog kolegu vozača dok smo kretali na dugačak put u ratno područje bivše Jugoslavije.

 Obojica smo se izmjenjivali u vožnji dok smo vozili po Europi, a iščekivanje i napetost su rasli kako smo se približavali hrvatskoj granici. No, nismo znali što nas čeka...

Planirali smo putovati preko Zagreba i nastaviti autocestom prema istoku u smjeru Beograda. Cilj nam je bio da dođemo u grad Osijek u dijelu Hrvatske koji se zove Istočna Slavonija. U to vrijeme grad je bio okružen srpskim vojnim snagama sa tri strane. Jedina cesta koje je vodila u grad bila je sa zapadne strane.









Čuo sam jasan glas kako mi govori.
Baš kad smo ušli u grad Maribor u Sloveniji, iznenada sam čuo jasan glas kako mi govori: "Ne idite cestom kojom ste planirali! Idite drugim putem!" Glas je bio tako uvjerljiv i jasan da sam se skoro prepao. Ponovo sam pogledao na autokartu i vidio da zaista postoji druga cesta kojom smo mogli ići, nedaleko od granice sa Mađarskom, i krenuli smo tim putem. Kako smo ulazili sve dublje u Hrvatsku mogli smo vidjeti jasne znakove rata, porušene i spaljene kuće izrešetane metcima. Baš kad smo prošli grad Orahovicu, ispred nas su iznenada iskočili neki ljudi u crnoj odjeći sa maskama preko glava i uperili svoje puške prema nama. Provjerili su naše dokumente i htjeli su znati kamo idemo. Kad su shvatili da vozimo humanitarnu pomoć i da idemo u Osijek, pustili su nas da prođemo. Moram priznati da mi je srce brže kucalo i
da mi je krvni tlak porastao u tim trenutcima...

 Kad smo te večeri stigli u Osijek, dan uoči Božića 1992., bili smo ispunjeni radošću i zahvalnošću Gospodinu. Prva stvar koju su nas pitali bila je: "Kojim ste putem došli?" Objasnili smo što se dogodilo i da smo došli putem koji prolazi uz mađarsku granicu. "O, hvala Bogu," odgovorili su. "Bojali smo se za vas i molili smo se, jer se danas vodila velika bitka između Srba i Hrvata na autocesti." (Bila je to cesta kojom smo isprva planirali ići.)
Što bi se dogodilo da smo krenuli tim putem, nikada nećemo saznati, ali te sam večeri u svojoj molitvi dodatno zahvalio Bogu za Njegovo jasno i čudesno vodstvo i zaštitu...


 

 

 

 



"Pomagat ćeš ovim ljudima."
Slijedećeg dana, na Badnjak, imali smo zadovoljstvo dijeliti velike obiteljske pakete djeci i odraslima. Na njihovim licima sam vidio radost i zahvalnost dok su primali svoje pakete i to me se snažno dojmilo. Kasnije toga dana, Samuel Baksa, koordinator humanitarne djelatnosti 'Agape', odveo me u toplu kuhinju gdje su se prognanici upravo poredali kako bi dobili nešto variva u male posude uz komad kruha. Bio je to njihov obrok za proslavu Božića. Dok sam promatrao ovu tihu i discipliniranu skupinu ljudi, ponovo sam čuo taj jasan i mirni glas u svojoj nutrini: "Oeystein, ti ćeš pomagati ovim ljudima!" Teško mi je objasniti kako sam se osjećao kada sam shvatio da Bog želi da se još više uključim u rad sa ovim ljudima, no učinio sam kao što čitamo o Isusovoj majci Mariji: "Marija je pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u svome srcu." (Luka 2:19) Ja sam učinio isto tako, a riječi koje mi je Bog govorio postale su poput vodiča za našu službu.
 



U velikoj žurbi do bolnice.
Dok smo istovarali kamion, ja sam se popeo na jedan stol kako bih snimio napravio nekoliko snimaka fotoaparatom. No, stol se polomio pod mojom težinom i ja sam se spontano uhvatio za nešto kako ne bih pao. Pored mene je bio razbijeni prozor, i kako sam se uhvatio za njega, do kosti sam porezao jedan prst. Samuel Baksa me u žurbi odvezao u bonicu, ili bolje rečeno, ono što je ostalo od bolnice. Zgrada trokatnica bila je manje-više uništena granatama, ali liječnici i medicinske sestre su osposobili privremenu bolnicu za hitne intervencije u podzemnoj garaži. Budući da gotovo i nisu imali anestezije, počeli su mi šivati prst bez nje. No, kad su vidjeli da mi od boli suze oči, dali su mi nekoliko kapljica anestezije. Te noći baš i nisam spavao najbolje, ne samo zbog bolnog prsta, već i zbog odjekivanja teških eksplozija granata. Smjestili su nas u najsigurniju prostoriju u kući – dolje u podrumu, sa vrećama pijeska na prozorima. Spavali smo svaki na svom madracu.

 Slijedećeg jutra, na sam Božić, u Evanđeoskoj crkvi – "u Sinagogi" kako se još uvijek zove, održavalo se bogoslužje. Ovo mjesto bogoslužja je u prošlosti doista bila židovska sinagoga. No budući da je većina Židova koji su živjeli na ovom području bila deportirana i pogubljena za vrijeme 2. svjetskog rata, Evanđeoska zajednica je kupila ovaj objekt i preuredila ga u crkvu. Tog božićnog jutra trebao je propovijedati Dr. Peter Kuzmič, no zamolili su mene da podijelim Božju Riječ. Teško da sam ikada bio manje spreman. Nisam imao ni prigodnu odjeću na sebi. Podsjećam vas da sam tamo otišao kao vozač kamiona, a ne kao propovjednik. Sigurno sam bio prava atrakcija u mojim, ne baš čistim trapericama i sa velikim povezom na lijevoj ruci, za zajednicu koja je tog božićnog jutra ispunila crkvenu zgradu.

 

 

 

 

 


Oeystein & Samuel Baksa



Together with Dr. Peter Kuzmic

40 pošiljaka pomoći.

Tijekom svih ovih godina, milošću smo Božjom bili u mogućnosti poslati 40 pošiljaka pomoći svim narodima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Albaniji i na Kosovu. Veći dio naše pomoći bio je ostvaren kroz Humanitarnu djelatnost "Agape".

 Kad bismo bili neka velika organizacija, 40 pošiljaka ne bi zvučalo kao nešto puno, no mi smo dvoje običnih ljudi – moja supruga Edith i ja – i oboje imamo svoje punovremene poslove; Edith kao tajnica, a ja kao učitelj i ravnatelj škole. Sve što smo učinili, bilo je u naše slobodno vrijeme, te u vrijeme raznih blagdana i godišnjih odmora. No, bez pomoći drugih ljudi, ne bismo bili u mogućnosti ostvariti sve ovo. Posebno bih spomenuo tri imena: Trygve Djupevaag i Anders Rostoen, obojica iz općine Austevoll na zapadnoj obali Norveške. Nažalost, obojica su preminula prerano. Također, ne smijem zaboraviti Olafa Nomedala iz Mandala. On je umirovljenik toplog srca koji nikada ne misli na sebe kada se radi o pomaganju drugima. Ne mogu zaboraviti ni sve druge volontere koji su pomagali u sortiranju, pakiranju i financijskoj podršci. Od norveške vlade smo samo jednom primili malu pomoć za transport. Sve drugo bilo je ostvareno zbog ljudi dobrog srca. Veliko hvala svima njima!








Neki posebni projekti.

 1: Dom za djecu.
1993. godine prvi put smo čuli za Dom za djecu pokraj Virovitice u Hrvatskoj. Od Antala Baloga, jednog od voditelja "Agape-a" čuli smo za bračni par (pastor i njegova supruga) koji su otvorili svoj dom za djecu u potrebi. Ova obitelj sa svojih 17-18 djece je od tada postala jedno od naših redovnih "stajališta" na našim mnogim putovanjima. Ova obitelj je donijela nadu i budućnost mnogim mladim ljudima, koji bi bez njihove pomoći bili u jako teškoj situaciji. Želimo ostati sa ovom obitelji i pomoći im i u nadolazećim danima. Neka Bog blagoslovi ovaj dom i cijelu obitelj!


2: Samohrana majka.
U Norveškoj imamo dugačku i opasnu obalu. Ljudi često dođu u nevolju. Kad primimo njihov S.O.S., nitko ne pita: Zašto su upali u nevolju? Ne, nego činimo što god možemo kako bismo im pomogli, pa čak riskiramo i vlastite živote.
Ovaj stav je usađen u našem narodu.

Kakve to veze ima sa samohranom majkom? Sa stidom moramo priznati da često kada djevojka dođe u situaciju da ostane trudna prije braka, jedino rješenje koje Crkva daje je izopćenje. Ali tko ima pravo da sudi? Isus je jednom rekao: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!" (Ivan 8:7). Zahvaljujući vjernim prijateljima, bili smo u mogućnosti mjesec po mjesec pomagati toj osobi i njezinoj djeci u ovo teško vrijeme.
...A ima još mnogo takvih osoba koje trebaju našu pomoć...


3: Ostali projekti.

Bilo bi previše da spominjemo sve projekte kojima smo doprinijeli. No, ukratko: dva automobila, jedan kamion i jedan kamionet (pick-up); jedan šator za ljetne kampove, stolice, oprema za ozvučenje, invalidska kolica, oprema za bolnice i stomatološke ordinacije, oprema za školu za slijepu djecu i tako dalje...
Sve je učinjeno zbog milosti Gospodnje.

 

4: Duhovna pomoć.

Dok smo donosili humanitarnu pomoć, također smo pokušavali ispunitii duboke duhovne potrebe ljudi. Kroz razgovore, molitve, poučavanja i propovjedanje Radosne Vijesti upućivali smo ljude na Isusa Krista koji je nada za sadašnjost i za budućnost. Isus je jednom rekao: "Ne živi čovjek samo od kruha, već od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta." (Matej 4:4). Mi čvrsto vjerujemo da ova kombinacija čini jednu potpunu cjelinu. Pomozi tamo gdje postoji fizička potreba, bez obzira na razloge, ali ne zaboravi da svako ljudsko biće također ima i dublju potrebu, a zbog toga je došao Isus.

Da bismo nastavili ispunjavati ove potrebe ljudi, sada se selimo u Hrvatsku kako bismo bili još učinkovitiji i djelotvorniji. Molimo vas da nas se sjećate u svojim molitvama. Pročitajte više pod naslovom "Naša nova služba".